Suvremeni posjetitelj u potrazi je za autohtonim okusima.
Na području Sjeverozapadne Hrvatske sve je više turista i posjetitelja, a oni najčešće žele iskusiti autentičnost i lokalnost područja u koje dolaze. Turistička želja za ''lokalnim'' u kontekstu kulinarstva postavlja zahtjev za ponudom tradicijskih jela i slastica.
Stoga je potrebno ugostiteljske djelatnike educirati u pripremi baš takvih autohtonih jela kako bi ugostiteljski objekti i obiteljska poljoprivredna gospodarstva uspješno odgovorila na potrebe suvremenih turista u potrazi za izvornim iskustvima, pa tako i okusima, krajeva koje posjećuju.
Sastavni dio tradicionalne kulinarske ponude treba biti i korištenje lokalnih i sezonskih namirnica, domaćih proizvoda te samoniklog bilja; kao i posluživanje tradicionalnih jela u izvornome posuđu.
Kuhar specijalist
120 nastavnih sati
Završena trogodišnja škola zanimanje kuhar, slastičar, konobar ili četverogodišnje srednjoškolskoobrazovanje hotelijersko turistički tehničar, odnosno sva ostala zanimanja uz uvjet polaganjarazlikovnih i dopunskih ispita.
Različite kuhinje Sjeverozapadne Hrvatske kroz povijest su se razvijale kao mješavine bogatog nasljeđa koje je nastajalo kao trag vladavina, kultura i ratova. Na geografski malome prostoru izmiješali su se različiti utjecaji koji su u kombinaciji s domicilnim pučkim kuhinjama stvorili prepoznatljive kontinentalne specijalitete.
Tradicionalna varaždinska kuhinja doživjela je utjecaj Austrije i Mađarske, ali su tijekom povijesnih migracija u nju unijete novine koje su je obogatile. Klasična kuhinja varaždinskog kraja temelji se na nekoliko osnovnih sastojaka, od kojih se najčešde koristi žitno i kukuruzno brašno za pripremu čuvenih varaždinskih klipida, mlinaca, štrukli, zlevanki, gibanice, heljdinakaša (za nadjeve pečenih raca, zagorskih purica i guski), kiselo varaždinsko zelje, repa, buda i budino ulje, divljač, svinjetina i domada kokoš, punjena pisanica…
Zagrebačka kuhinja je skup raznih utjecaja kroz našu povijest sa svih strana svijeta. Svaka vladavina, kultura ili rat ostavili su svoj trag u našoj gastronomiji, stvorivši mješavinu bogatog nasljeđa u kojoj se ocrtava povijest grada. Tradicionalna zagrebačka kuhinja vuče svoje korijene u Austrougarskoj tradiciji (odakle potječu nazivi jela poput ajngemahtec, štrudl, koh, dušpajz…). Ne smijemo zaboraviti utjecaj orijentalne kuhinje - baklave i razne pite ovdje su se odavno udomaćile. Mudri Zagrepčani prigrlili su i mediteransku kuhinju, poznavajući svu njenu blagodat i kvalitetu. Činjenica je da su Zagrepčani onome što jedu oduvijek poklanjali veliku pažnju. Možemo slobodno reći da je zagrebačka kuhinja jedinstveni spoj europskih kultura, ljubavi prema hrani i njegovanje tradicije.
Nekada se meso nije nalazilo na stolu Međimuraca pa su postojala jela za svaki dan bazirana na sezonskim namirnicama dostupnim u vrtu, dok su jela za posebne prilike bile bogatija i sadržavala barem jednu vrstu mesa. Od juha najpoznatija je pretepena juha “pretep“(mješavina kiselog vrhnja, brašna i mlijeka). Od tjestenina poznati su žličnjaci, krpice i mlinci. Od mesa se najviše se koristi piletina, kunić i svinjetina “meso z tiblice“ u drvenim kantama. Vrlo poznata je međimurska raca punjena heljdinom kašom.
Od slastica, osim vrlo poznate međimurske gibanice, pripremaju se kukuruzne zlevanke, orehnjače i makovnjače.
U zagorskoj kuhinji se mogu sresti jela iz pučke kuhinje gdje se polazi od jednostavnih namirnica, ali krajnji rezultat je uvijek bogat okusom, pa sve do jela koja su se posluživala plemenitaškim obiteljima u njihovim dvorcima u Zagorju. Tako s jedne strane možemo vidjeti kako su zagorske domaćice stvarale gozbe samo od jaja, krumpira, sira, vrhnja, tijesta i onoga što bi imale ovisno o sezoni; te s druge strane raskoš teletine, divljači, slatkovodne ribe, šumskih gljiva i gustih umaka. Jedno takvo plemičko jelo je stubička pisanica punjena suhim šljivama, u umaku od maslaca, vina i šljivovice. Prepoznatljivo zagorsko jelu su zagorski štrukli. Zagorska juha, također, je poznato pučko jelo čija su osnova krumpir, slanina i gljive. A među desertima posebno mjesto zauzimaju savijače i pite nadjevene sirom, makom, orasima ili bučom.
Samobor ima dvije važne gastronomske tradicije – mora se ponuditi nešto domaće i tanjur mora biti prepun. Danas se Samobor može pohvaliti izuzetno bogatim i raznolikim rasponom gastro ponude – češnofka, samoborska salama, muštarda, bermet, gljive, pastrva, samoborski kotlet, kotlovina, rudarska greblica, krafna, kremšnita. Pa uz to sarma, štrukli, fileki, buncek sa zeljem, krvavice, srna, vepar, šnenokle, cvečn knedle – a to je samo tradicijski dio ponude!
Programi POU Samobora osim što pružaju stjecanje i razvoj stručnih kompetencija vezanih uz određenu kvalifikaciju, senzibiliziraju polaznike i za važnost cjeloživotnog obrazovanja.
Važnost cjeloživotnog obrazovanja - vrijednost u pozadini svih programa.
